Sa zadnjom zrakom Sunca čovjek nabaci staru naprtnjaču i preko nje već pohabani ogrtač sa kapuljačom nedefinisane boje. Možda je nekad bio zelen ili smeđ ali sadašnja boja mogla se opisati samo kao prljavosiva. Žustro rukama stavi kapuljaču, koja mu pade preko ruba obrva i skoro prekri lice a zatim ga povuče jače ispred sebe skrivajući opasač sa dva noža i mačem. Iz daljine izgledao je kao pogrbljeni starac koji oprezno gleda gdje gazi. Bio je oprezan ali ne i star. Visok, plavokos i plavook sa uredno obrezanom bradom, mladić se laganim, skoro vilenjačkim koracima kretao u pravcu juga na zakazani sastanak sa nepoznatom strankom. Za remen vodio je za sobom stasitog vranca. Već uhodanim kanalima ljudi su dolazili do njega. Vjerovao je svojim kontaktima. Samo dva puta su mu propali dogovoreni poslovi. Te neozbiljne ljude je progutao mrak tako da se više niko nije šalio sa njim. Pripadao je svugdje i nigdje. Bio je stanovnik Zemlje a ne neke određene kraljevine ili vlasti. Bio je samotnjak i radio je za novac. Bio je profesionalni najamnik.
Ovaj posao doveo ga je opet u Kraljevinu Bosnu, vječito prkosnu i svako malo pod okupacijom neke druge vlasti. Svi koji bi otišli iza sebe ostavljali bi nešto po čemu će ga ovaj narod pamtiti, bilo vjeru ili običaj. Poznavao je njen jezik dovoljno dobro. Ovdje, na ovim mirisnim proplancima, bio je rođen i odgojen u veoma imućnoj porodici, do narednog rata kad je sa petnaest godina ostao siroče bez novca i položaja. Po njegovom mišljenju ovo tlo je bilo prokleto ali svako malo se ipak vraćao. Ovdje je uvijek bilo posla za njega. U njoj bio je poznat kao Šumski Duh.
Nakon par kilometara uskog, šumskog puta zastao je te onjušio zrak. Miris divlje ruže nedaleko od njega bio je suviše jak i neprirodan za ovo doba godine.
„Nadam se da ste bar lijepi koliko i nepažljivi, gospo“, reče obračajući se stablu hrasta. Iza njega iskorači prilika ogrnuta skoro identičnim ogrtačem. Samo po mirisu znao je da je žena u pitanju.
„A vi ste tačni Duše i to mi se već sviđa kod Vas. Vrlo neobično za nekoga ko mnogo putuje“ čvrstim glasom obrati mu se ženska prilika.
„Skoro uvijek putujem zbog posla, a ove predjele i prilike na ovom području znam veoma dobro. Vrlo je lako isplanirati put do bilo kojeg odredišta. Zbog toga i jesam profesionalac i zbog toga tražite moje usluge, zar ne?“
„Da, u pravu ste. A sad pređimo na posao. Vrijeme nam je itekako vrijedno. Sviđa mi se što ga cijenite. Od Vas mi treba da pronađete određenu osobu. Ne putuje sam. Vrlo istaknuta ličnost ove kraljevine. Nestao je u pohodu prije par dana od kad se nije javio po tekliču. Sumnjamo na najgore, što bi bilo veoma… neugodno.“
„Ko je u pitanju i kojim pohodom je krenuo?“
„U pitanju je sam kralj, Stjepan Tomašević. Ja idem s Vama.“
„Ne! Putujem sam. To je jedan od uslova mojih usluga. Veoma rijetko prihvatam da budem vodič, naročito u ovako specifičnoj situaciji. Nikada do sada nisam tražio kralja“ osmjehnu se sa uzdahom sarkazma.
„Mislim da je ovo ta rijetka prilika. Insistiram na tome.“
„To bi vratolomno diglo cijenu mojih usluga. Sve i da ste sama kraljica Kata…“ nije ni izustio, a ženska prilika stade na mjesečinu i skide kapuljaču. Iznenađen zustavi dah. Ispred njega stajala je glavom i bradom kraljica majka, Katarina Kosača, Tomaševa udovica. Refleksno uhvati ono što mu je dobacila. Bila je to vrećica sa zlatnicima koja zazveča u njegovim rukama. Protresao ju je i promislio.
„Dobit ćete još toliko po završenom poslu. Nadam se da ne sumnjate u moje riječi.“
„Dakako da ne, ali nije u tome problem. Ako sam Vas ja prepoznao mogao bi i neko drugi, a to bi samo zakomplikovalo i otežalo posao. A, izvinut ćete, i žensko ste. Treba Vas i braniti…“
Samo što je to izustio, a ona velikom brzinom iskuka mač te mu ga prijeteći smjesti ispod grla. Nije stigao ni reagovati.
„Da li i dalje sumnjate da me morate braniti kako kakvu nejač, Šumski Duše, ili ćete razmisliti još jednom?“
On prstom odmaknu vrh mača ne skidajući pogled sa njenog, koji je graničio sa bijesom. Uspio je naljutiti kraljicu. Biće ovo veoma težak zadatak predosjećao je, ali s druge strane, što teži zadatak biće veći užitak. Nije osjetio ovako veliko uzbuđenje čak od svog prvog posla dok je bio još veoma mlad a bilo je to davno.
„Hm, mislim da mi ne dajete mnogo mogućnosti, Vaše Veličanstvo.“
„Dakako. Kad si na mom položaju naučiš kako treba s kim pregovarati. A sad da krenemo i usput možemo razgovarati o poslu. Neće biti problem ako budemo putovali noću, a danju spavali…“, odlučnim korakom krenula je niti ne pozvavši ga. To se od njega očekivalo. Nedaleko, opremljen stvarima za nekoliko dana, bio je njen konj. Uzjahala ga je i dostojanstveno čekala da on povede. Krenuli su laganim kasom.
Govorila je i govorila. Bez obzira na sve opasnosti ipak je bila žensko što se Duhu svakako nije sviđalo. Imao je osjećaj da ne prestaje pričati, a to je umanjivalo njegovu koncentraciju. Biće ovo težak zadatak. Uzeće dobar odmor nakon njega. Negdje daleko od ove zemlje. I dalje je pričala. Sjetno je pogledao ka zvijezdama…
***
Ognjena lava bacala je visoko vruće gejzire. Tamu podzemlja osvjetlile su užarene stijene lijeno ali sigurno praveći sebi put ka tamnoj površini. Plazile su po hladnoj okolini svojim vrelim jezikom ispipavajući tvrdoću kamena i metala. Žderale su nemilice sve na svom putu stvarajući vojsku vatre. Zrak, zarobljen u jakom naletu nepredviđenih valova, zagrijavao se i stvarao vakum koji je prvom prilikom činio jake eksplozije koji je lomio čvrsto tle pomijerajući kilometre mineralnih nakupnina. Vrela para šištala je pod pritiskom te odbačena visoko obrazovala mekane, bijele formacije pune vode. Nakon više vijekova borbe svemirske hladnoće leda i ljute vreline vatre nasta kamena planeta ogrnuta bijelim pokrovom. Bijes i borba ostaše duboko u jezgri nikada ne prestajući voditi svoj rat čineći je pokretnom. Sunčevim toplinom dodirnuta mokra površina, mističnom nebeskom česticom oplođena, nasta treća kamenita i bremenita planeta vjerno prateći užarenu zvijezdu…
U plitkim zadžepcima visokih stijena, duboko ispod površine, okrugle poput bisera, formirale su se nakupnine gasa i usijane lave. Borile su se, sukobljavale ali s vremenom stapale stvarajući u sebi nove pulsirajuće procese. Formirane nakupnine su se hladile nastavljajući svoj ples unutar tvrde opne, iskrivljujući i razvlačeći ih u elipsaste oblike jajeta.
Tako nasta najstariji život strpljivo čekajući svoj momenat. S prvom kapi vode koja je doprla do njih jaja popucaše a iz njihove sigurne utrobe nastaše živa bića pokrivena tvrdim oklopom u čijoj nutrini je još uvijek živjela vatra…
Reska rika iz nutrine vatrenih bića stopi se sa jakom grmljavinom probudivši Katarinu. Orošena znojem otvorila je oči. Osjećala se kao da je i sama prešla sanjani, vjekovni put zajedno sa Zemljom. Blago stresavši san s očiju pridiže se na laktove. Sunce je jako sijalo. Bio je još dan.
„Loš san, Vaše Visočanstvo?“
Okrenula se u pravcu glasa još bunovna i snena.
„U stvari da. Već neko vrijeme sanjam isti san. Ponekad mi se čini da ludim.“
Okrenula je glavu naprijed i spustila pogled niz pokrivač, još u ležećem položaju, ka nogama, te žustro mrdnula prstima čisto da se uvjeri da je živa i da je to njeno tijelo. Naglo je ustala te pogled ustremila ka nebu i brzo se prekrstila pitajući se zašto joj se ovo dešava. Bila je predan vjernik od rođenja. Činila je sve što se od nje kao žene i vjernice očekivalo; bila je smjerna supruga i majka, gradila je crkve u Bosni i širila riječ Božiju, bila uzor ženama svog kraljevstva… Pa ipak, u snovima, iznova i iznova zmajevi su joj dolazili pred oči. Nije mogla da odgonetne poruku i bila je sigurna da će, onog trenutka kad im dokuči značenje, ovi snovi prestati.
„Šta znaš o zmajevima?“ upitala je Duha koji je upitno pogleda.
„Ne mislite da imate većih problema od zmajeva?“
„Ja imam velikih problema, a jedni od njih su upravo oni. Moj posinak je krenuo u potjeru.“
„Hm, rijetko se spominju. Njihovo buđenje je bilo neminovno. Ipak su oni među prvim bićima koja su gospodarila mnogim pa i ovim krajevima, moja gospo. Ovo je jedno od rijetkih područja gdje su bili nastanjeni.“
„Da, to znam i ja iz priča i strašnih legendi.“
„Dolaskom čovjeka, govorio bi mi učitelj, rijetki preživjeli pobjegli su se u nutrinu Zemlje odakle su i došli. S obzirom da se čovjek razvio u vrhunskog predatora, što razumom što oružjem, povukli su se pred njim. Ipak, niti jedno tlačenje ne prođe nekažnjeno. Zato je Bosna i poznata kao Zemlja Zmajeva. Ovo tlo natopljeno je njihovom krvlju a govorka se da su vremenom stekli sposobnost preobražaja u čovjekolika bića. Zato se u legendama spominje ponajviše žrtvovanje lijepih djevica. Ne mislite, moja gospo, da su ih željeli samo pojesti?“ nasmijao se sarkastično.
„Taj dio legende mi je promakao. Sad kad si mi to izložio na ovakav način,“ nasmiješila se smeteno, „pa, moglo bi imati smisla. Ali, ima li tu makar i zrnce istine?“
„Moja gospo, ja Vam prenosim to što sam čuo a ne vidio. Samo jednom sam bio u okršaju sa zmajem. Tad je bila duboka noć a nisam bio ni blizu Bosne…“
„Ja sam ubila dva, a moji podanici još toliko. Na Bobovcu“ digla je ponosito glavu. „Noć prije došla je vijest o smrti mog voljenog muža, kralja Tomaša. Borit ću se do zadnjeg daha za ovu zemlju. A Bog mi je svjedok da je napadaju sa svih strana. Čak i ispod zemlje dolaze neprijatelji. Zmajevi se bude. To je samo opasnost više…“ spustila je glavu i nijemo zatresla njome.
„Vi ste jaka žena, kraljice. Dostojni ste svakog njenog kamena. Biti Vaš vodič velika je čast“, gledao je u nju očarano. Čuo je ove glasine ali je mislio da su iste lažne. Sad, kad ih je čuo iz njenih usta, ostao je zaprepašten. Ova žena je zaista veliki čovjek. Znao je da će se priče o njoj pretvoriti u legende. Moraju.
„Ne znam šta se desilo sa mojim posinkom. Krenuo je u potjeru a mrski neprijatelj nadire. Kralj treba biti u Kraljevskim Dvorima. Na prijestolju. Planirati i zapovijedati. Pošla sam da ga urazumim. Kao da je počeo gubiti glavu, a to kralj sebi ne može dopustiti. Istina je da je Bosna u velikoj opasnosti. Sad mu najmanje treba tražiti opasnost. Ona vreba na svakom njenom komadiću. Rekla sam mu da tu bitku treba drugom predati. Ali nije me poslušao…“
„Svi donosimo teške odluke. Spremite se. Uskoro je vrijeme da krenemo dalje,“ nije želio više govoriti. Ovaj posao dobio je novi obrt. Shvatio je gdje su krenuli i to mu se uopšte nije svidjelo. „Sljedeću zoru trebali bi dočekati na velikom polju ka sjeveroistoku kraljevine. Tamo vode tragovi.“
Samo je potvrdno klimnula glavom poslušavši ga. Vreli naleti vrućine, kao iz sna, oblizali su njeno zrelo tijelo. Kapljice znoja prodrle su kroz svaku poru. Bila je preplašena, ali se borila sa svojim strahovima. Sama, u dubini svoga bića. Bosna mora opstati. Mora. To je njena zemlja. Zatomit će surove snove, pokopati ih u podsvijesti dok ne privede kraju i ovaj zadatak na koji je krišom krenula.
***
Vršcima prstiju Duh dotače vlažnu travu i mokru zemlju. Neznatno, na njenoj površini vidjeli su se tragovi desetak konjanika koji su po njegovoj procjeni ovaj put prešli prije tri dana. Priroda je vješto skrila njihove tragove. Samo veoma oštro, izvježbano oko moglo je vidjeti promjene nakon par dana. Priroda se regenerisala udahnjujući život vlatima trave i mahovine a skrivajući oštećene izdanke.
„Ovdje ćemo malo predahnuti i odmoriti konje. Nema još mnogo do našeg narednog mjesta gdje ćemo odmoriti i odspavati.“
Zora se nazirala u daljini. Već pomalo umorna od puta Katarina prihvati ponudu. Nagla promjena budnih noći i dana kad je trebalo odspavati pomalo ju je iscrpljivala. Samo njena odlučnost nije joj dala da posustane. Ipak je njenim venama kolala krv Kosača. Oni su, bez obzira na pol, bili čvrsti ljudi. Bila je ponosna na svoju braću i sestru, koja je podjednako bila kraljica susjednog kraljevstva.
Sjahavši, prvo je protegnula utrnule udove gledajući okolo. Ptice su se već budile spremne za novi dan, a cvrčci već tihnuli spremajući se za dnevno skrivanje.
Iznenada Duh joj dade znaka da bude tiha. Zastala je u rastezanju i osluhnula. Između šumova blagog povjetarca u krošnjama, pjeva ptica i sporadičnih zvukova insekata razaznala je neprirodno šuškanje. Neznatno, ali prisutno. Odmah je isukala svoj mač i bila spremna na borbu. Srce joj je počelo dobovati jer nije znala sa čim će se susresti. Blago se, veoma vješto okretala u mjestu isčekujući napad. Duh je svoju ruku i dalje držao na balčaku mača i on spreman za napad.
Čuo se prvi pisak sa jedne strane. Nemalo zatim i drugi sa suprotne strane. Bili su opkoljeni. Instinktivno su okrenuli leđa jedno drugom. Najamnik je zatvorio oči napregnuvši se da osjeti iz kojeg je pravca šum najbliži i prebirući po sjećanju sa čim se susretao na ovim područjima. Mogao je biti vuk ili medvjed ali ovo mu nije ličilo na životinje. Ovo su bila inteligentna bića koja su ih planski opkoljavala. Adrenalin je pumpao. Načulio je uši još više. Nemoguće!, pomislio je. Nismo još tako blizu njihove teritorije…
Blagi povjetarac donese im do ušiju umilne glasove. Melodično mumlanje iz svih pravaca pretvori se u hor glasova nepoznatih im riječi. Vile!, bi posljednja misao Duha prije nego se kao i kraljica Katarina srušio na mekano, šumsko tlo.
Sunce je već probijalo kroz krošnje drveća uporno ga bodući u oči. Bio je čvrsto vezan za stablo veoma visoke bukve. Kroz još zamagljen vid u daljini je vidio veliku poljanu. Pa naravno, Vilino Polje! Kako sam bio tako neoprezan?! pomisli najamnik okrenuvši se već skoro trijezan traživši pogledom stranku koja mu je grdno platila da sigurno dođu do njenog posinka. Na susjednom stablu, podjednako kao i on, bila je vezana kraljica još u vještačkom snu.
„Hej!“ pozva on. „Hej! Želim da razgovaram sa vilom Sobrom!“ okrenuvši glavu na drugu stranu pred njim se obre prelijepa vila čija malena glava ne bi veća od veličine jabuke. Oštro je gledala u njegove oči.
„Ko ste vi?“ strogo reče viseći na grančici u visini njegove glave.
„Ovdje sam poznat kao Šumski Duh, a ono je sama kraljica Katarina, vladarica zemlje na kojoj boravite. Pozovi vilu Sobru! Zahtijevam!“
Tračak tuge pređe preko, do maloprije, bistrih okica male vile.
„Vila Sobra je sinoć grdno ranjena u okršaju sa zmajem. Neko je prodro u njihovo gnijezdo i postali su gnjevni. Pale sve pred sobom. A veeeeeliki su. Ni sve njene čarolije nisu mogle da ih unište. Povukli smo se dublje u šumu.“
„Ja… nisam neprijatelj i strašno mi je žao vaše predvodnice. Ali ako je pri svijesti, molim te, odvedi me njoj. Možda možemo pomoći. Kraljica je ubila dva zmaja do sad.“ Rekao je kimnuvši glavom ka kraljici a mala vila širom otvori oči u čudu. Uspavana ženska prilika nije joj djelovala tako opasno.
„Dobro, ali da znaš da sam ratnica prvog reda. Moje ime je Imelda.“ Reče odvezujući ga.
Nije mu bilo nimalo smiješno. Prvi i posljednji put kad je boravio na ovom polju imao je strašno neugodno iskustvo. Inače ga je zaobilazio, ali ovo je bila urgentna situacija.
Raširivši krila vila zatreperi ispred njega. „Dole!“ pokaza mu glavom.
Spretno se, granu po granu, spuštao u pokazanom pravcu dok ga je vila pratila prateći pomno svaki njegov pokret. Svo oružje bilo mu je oduzeto.
Nedaleko od drveta gdje je bio vezan vila ga povede u skrivenu pećinu. Ulaz u nju bio je veoma uzak tako da je u nju ušao klečeći na koljenima. Ubrzo je čuo zujanje kao iz pčelinjaka. Uski prolaz proširio se u veoma veliku podzemnu prostoriju. Mnoštvo vila i vilenjaka lepršalo je vrijedno poput pčela u nekom svom dogovorenom redu. U lijevom uglu, na postelji, raspoznao je vilu Sobru. Osmjehnuo se prijateljski i tužno.
„Pozdrav tebi, Sobra.“ kleknuo je. „Novi posao doveo me je opet u ove krajeve. Žao mi je što te vidim u ovom stanju, ali ako se mogu priključiti borbi i biti od pomoći moj mač tebi je na raspolaganju.“
„Šumski Duše, drago mi te ponovno vidjeti.“ prostenja vila bolno. „Za ove neprijatelje treba nam čudo nad čudima ali i još jedan mač i hrabro srce nisu na odmet.“
„Ja ti nudim dva. Moja pratnja je kraljica Katarina i ona je ubila dva zmaja do sad. U potrazi smo za kraljem Stjepanom Tomaševićem. Možda je on uzrok ovoj tegobi, ali ne zamjeriu mu. Branio je svoje kraljevstvo.“
„Ah, taj nesretni čovjek. Da, moguće. Prije par dana odred konjanika je prošao nedaleko odavde prema brdu gdje su zmajevi probuđeni. Tu im je gnijezdo. To brdo nazvali smo Zmajevac. Sinoć je u tom malom ljudskom naselju u kotlini bio veliki okršaj. Bojim se da je vaš kralj Tomašević zarobljen od strane ljudi čiji jezik nismo raspoznali. Stranci, rekla bih.“
„Da, neprijatelji nadiru. Glasine o njihovoj surovosti i odlučnosti šire se svijetom. Moj posao bio je da ga nađem. Moram ovu tegobnu vijest prenijeti kraljici i ako mi dopuštaš prolaz preko Vilinog polja do njenog gradića i ljudi…“
Samo što je ovo izgovorio zemlja se zatrese. Maleno podzemno jezero se zatalasa a višeće nakupnine počeše prijeteći da se tresu.
„O, ne. Kasno je, ali idi ako već moraš. Ti si dobar čovjek,“ dotače ga Sobra svojom rukom. „Mojim dodirom imaš i moju zaštitu jedno vrijeme. Niko te od mojih ljudi neće napasti. Istrijebi ove nemani jer povrijedili su isuviše mog naroda…“
Njena ruka blago skliznu na postelju i ona sklopi oči.
Odlučan, najamnik se okrenu i brzo se provuče kroz ulaz. Njegov osjet orijentacije veoma brzo ga dovede do drveta na kojem je bila vezana kraljica. Bila je budna i pomalo preplašena. Posljednji tračak Sunca obasjavao je rub šume i veliko polje preko kojeg su morali preći.
***
Nad gradom, u obliku oka, prolomi se oblak. Jake grmljavine najavljivala su sijevanja koja su osvjetljivala čitav krajolik. Reske rike bijesnih zmajeva ledile su krv u žilama stanovnika ovog bosanskog gradića.
Ponosom nadojena, hrabrošću napojena i sa velikom odlučnošću u žilama ujaha Kraljica Katarina pod vodstvom vještog najamnika.
„Ko je zapovjednik odbrane?“ upita. Nije krila svoj lik više. Znala je da ovim ljudima treba vođa koji se u njoj ponovno probudio. Bio je ovo njen grad, njeni ljudi. Treba ga odbraniti pod svaku cijenu.
Pogledavši smeteno u nju i u odsjaju munje je prepoznavši čovjek odgovori pozdravivši je naklonom glave.
„Petar! Preuzeo je vodstvo odbrane! Teška noć nas čeka, kraljice. Nek nam je Bog na pomoći!“
„U Božjim je rukama sudbina, ali sudbina se ne dešava ako mi ne djelujemo!“ ocijenila je situaciju, pregledala teren. Duh ju je pratio u stopu. Disali su kao jedno. Napadi su postali intenzivniji. Zemlja se tresla.
„Petre!“ pozva sjahavši. Okupljeni oko stola, u napola srušenom kućerku, bili su oboružani ljudi slušavši zapovjednika. Prepoznavši je svi kleknuše. Klimnula je glavom davši znak da za naklon i kurtoaziju nemaju vremena. Vješto im iscrta taktiku na drvenom stolu ugljenom. „Izaberi deset ljudi koje će povesti ovaj čovjek a po deset raspodjeli na istok i zapad. Ja ću predvoditi ljude na Zmajevcu. Zmajeve moramo zbuniti pa ih napasti. Sluh im je slabost. Jeste li spremni za ljuti boj za svoj grad i Kraljevinu?“ upita ih pogledavši svakog ponaosob u oči. Vidjela je tračak nade i veliku odlučnost u očima ovih izmučenih ljudi. Znala je da će se boriti rame uz rame uz nju. Obećala je sebi da će ispraviti nedaću koju je svojim ludilom izazvao njen posinak, sam kralj Stjepan Tomašević.
„Oooooooo…“ prelamalo se sa brda na brdo.
„Oooooooo…“ odzvanjalo je kotlinom dok su krilate nemani rigale vatru.
Prve kapi kiše zasuše vrhove šuma i kuća u naletima ove turobne noći. U odsjaju vatre samo je rijeka Bosna mirno tekla svojim tokom dok se oko nje vodila žestoka borba na život i smrt. Ona nije marila za ljudske nedaće, samo je tekla kao i vijekovima prije, ponosita, tiha i dostojanstvena.
Najamnik je vješto stajavši na konju zaskočio prvog od sedam zmajeva koji su napali ove ljude. Ljutit, zmaj krenu u visinu. Duh se nije dao smesti. Priča o hrabrosti kraljice i njene borbe na Bobovcu dala mu je podstrek. Sjekao je zmajeve inspirišući i druge na borbu.
I sama Katarina smakla je jednog ove noći. Mokre, raspuštene kose borila se za svoj narod. I ove noći pokazala je dostojnost kraljevanja i krvi vladara. Raspoređivala je i vodila ljude, a oni su je pratitli i bez posustajanja ispunjavali njena naređenja. Nije se dala omesti niti kada je bila u smrtnoj opasnosti. Prigrlila je „svog“ zmaja kao nešto najvrjednije što mora žrtvovati. Ipak je i on iznikao iz bosanske zemlje mada ni sam nije bio svjestan, ali ljudi, njeni ljudi bili su daleko vrjedniji. U nekom momentu pomislila je kako bi ih bilo dobro dresirati i imati ih za saveznike, ali trenutno to nije bilo moguće. Razmislit će o tome u neko skorije vrijeme.
Stihija se smirivala. Zmajevi su pred samu zoru bili oboreni i pobijeđeni. Vođen njenom čvrstom rukom grad je bio oslobođen. Pobjednički pokliči razlijegali su se gradom. Življe je izlazilo iz skrovišta i klicalo joj.
Dok su je umorni ali zahvalni ljudi pratili ona se okrenu ka gradu pogledavši ga sjetno još jednom.
„Osta moja Z(j)enica!“ prošaputa u vjetar koji njene riječi donese u Petrove uši. Gledao je zahvalno u nju i u svoj rodni grad…
***
Vođena Šumskim Duhom, skupim najamnikom, nastavila je potragu za kraljem. Oslobodili su maleno ali bogato mjesto hrabrih ljudi nastavljajući svoj put. Srca punog Bosne jahala je za tajanstvenim ali snažnim čovjekom plave kose i očiju koji jednim pokretom navuče kapuljaču i prekri svoj lik. Njegov posao još nije bio ni blizu kraja. Plaćen je da nađe kralja. Poslije ove burne noći svaki naredni zadatak činio mu se kao dječija igra. Svi koji su je preživjeli razumjeli su se pogledom.
Uz naklon na koljenima ljudi ih ispratiše. Bila je to njihova kraljica o kojoj će spjevati pjesme i pričati priče o njenoj hrabrosti. Bez obzira na sve nedaće Petar je obećao sebi da u ovom gradu ona neće biti zaboravljena.